Naumpadanje

Onako, čisto iz radoznalosti.

WOW!

Kad prije?

Zar sam to ja pisala?

Ha ha, vidi ovo!

Ah, ti divni ljudi...

Svi koji dođu u BiH žele razumjeti zašto se mi ne volimo, zašto se razdvajamo i šta nas drži takvima. Teško je to objasniti ljudima koji žive u svijetu u kojem je Bosna zemlja varvara, tamo negdje na Balkanu, gdje se stalno ratuje. Teško a i ružno, isto kao kad pijanac ubjeđuje da alkohol nije štetan te da on i ne pije koliko se čini.

Bez puno razmišljanja sam odlučila pokazati tom neukom svijetu kako se ovdje zna živjeti. Dosta mi je bilo priče, prešla sam preko ubijenog oca, izgnane familije, iskasapljenog djetinjstva i krenula putem pomirenja, pravac Ozren. ''Tamo'' sam se nagledala ilustracija upitnika iznad glave kad god bih pružila ruku i rekla DRAGO MI JE, EMINA. Moram priznati, bilo je zabavno, čak i kada me Nemanja uvJeravao da govorim srpskim jezikom i da bosanski nikad nije ni postojao. Bio je u takvom zanosu da mu nije mogla naumpast nijedna vrsta riječi našeg maternjeg srpskog.

Naučila sam puno o ''onima tamo'' i ne žalim. Par divnih ljudi je dovoljno da se sa osmijehom prisjetim tih godina. Jedino što se ponekad zapitam šta bih uradila da sam bila sa grupom talijana koje je kasno u noć ugostio direktor osnovne škole u Petrovu i kao pravi domaćin nazdravio Radovanu Karadžiću. Piti ili ne piti, bilo je pitanje. Oni su popili i poslije se nisu voljeli, razdvojili su se na one koji su bili svjesni dubine noći i blizine Kraljice i one koji nisu mogli preći preko mraka ratnog zločinca.

P.S.

Sjećate se frke oko multikulturalnosti u odgojno-obrazovnim ustanovama u RS uključujući i obdaništa? Da, bilo je riječi na PINK-u o zakonu koji dozvoljava vjeronauku u obdaništima.

Pogledajte ovo.

Bila sam ovisnik o volonterizmu. Kažem ovisna jer jednostavno nisam mogla prestati, volonterizam je bio jači od mene. Čekala sam čudo da se spasim. Mužu moj, hvala ti.

U suštini, divnih deset godina, krasan način da se provede dio života prije osamostaljivanja.

Imam par priča koje bih željela proslijediti.

Priča prva:

Stranci su vam čudna sorta. Cijeli dan znaju hodati okolo noseći rolnu toalet papira bilo u ruci, pod miškom ili u torbi iz koje se onaj malo odmotani kraj lagano vijori. I onda se čude kad im se seoska djeca smiju. Baš se onako slatko smješkaju, pomalo stidljivo ali dovoljno jasno. Bar nama, domaćima. Oni redovno pitaju, žele sve znati. Ja jadna, naivna, neiskusna objašnjavam da je njima toalet papir tabu, da to oni ne koriste. Svaki put bi bila ista reakcija.

- ??? i !!!.

- Da, nemaju papir ali imaju vodu i sapun.

- O moj Bože! Fuj! Majko mila! Bljak!

- Ali... u čemu je problem?

- Pa... kako? Sa rukama?

- Naravno, neće nogama. Zar voda i sapun nisu najbolji način čišćenja?

- Svejedno... bljak.

Zamislite prostoriju u kojoj se nalaze pušači i nepušači.

Da li treba dozvoliti pušenje u toj prostoriji?

Ako kažete Da, time oduzimate nepušaču njegovo pravo da ne udiše dim.

Ako kažete Ne, time ne zabranjujete pušaču da napusti prostoriju i ostvari svoje pravo pušenja negdje drugdje.

Ako su već u pitanju prava, treba ih sve jedanko poštovati.

Pušenje i homoseksualizam se ne mogu iskorijeniti koliko god to nekima smetalo. Očito je da se radi o vlastitom izboru. I neka ga. Međutim, zagovarati i podržavati raznorazna paradiranja istih je tako djetinjasto.

Ako neki muškarac želi hodati ulicom držeći za ruku svoju dragu ili dragog (i obratno) ili čak u ruci cigaretu, neka to radi. Ali brate, da pušači paradiraju golih g*zica i govore kako ih nepušači mrze i diskriminiraju... pa to ni pas s maslom ne bi pojeo.

P.S.
Ne dajte da vas naslov zavara. Pobogu, ja se samo Allaha dž.š. bojim. 

Smrt je prolazna, život je vječan.

Razgovaram neki dan o Darvinu i održivosti njegove teorije sa gospođom profesoricom hemije/kemije. Rupe u njegovom radu su argumentovali razni znanstvenici širom svijeta i došli do zaključka da je ta teorija djelomično tačna a ne u razmjerama nama predstavljenim od pamtivijeka.

Pričamo tek da nam prođe pauza. Na kraju, gospođa profesorica mi kaže da su njoj nauka i vjera nespojive i da tako živi već 35 godina, ne može ona sad da više razmišlja o tome. Njeni roditelji nisu bili pobožni, zapravo, bile su nena i mama ali nju niko nije učio vjeri pa ona sad i ne vjeruje. Njoj je bitno kakav je čovjek u duši a to da li ima života poslije... Neće ona o tome da razmišlja.

Suvišno je reći išta o akademskoj građanki čiji je stepen umne sposobnosti dosegao vrhunac prije 35 godina i od tada ona više nema potrebe razmišljati.

Zašto zapravo priča o profesorici? Očito je da su joj djed i otac bili komunisti  te je i ona sama slika i prilika iste ideologije. O tome se ne libi pričati kad god treba neko opravdanje. Mogu reći da nije jedina. Sa druge strane, ja nekako izbjegavam započinjanje tih tema i gledam da, ako nešto i kažem, moji  stavovi ne budu napadni i da razgovor završimo hepi endom. Smatram se vjernicom i to doživljavam prvenstveno kao Božiju milost a i svoje opredjeljenje. Inače, neispunjavanje očekivanja drugih da budem našminkana, nalakirana, nafarbana i nafrizirana ne bih im mogla objašnjavati abdestom i namazom. Ako doručkujem zrnevlje sa mlijekom i medom, ne mogu na druge gledati se visine kad jedu uštipke sa kajmakom. Kad parkiram svoj bicikl ne mogu se obazirati na upitne poglede jer, pobogu, oni nisu jednako inteligentni da shvate globalno zagrijavanje. O da, toliko sam obuzeta duhovnošću da ne mogu hodati a da zikr ne činim i tako se čuvam od svega ovozemaljskog. Stoga, bježite mi sa puta kad me sretnete jer ja sam vjernica sa bloga.

1. Musa a.s. s Izraelićanima prešao preko Crvenog mora,
2. Nuh a.s. sa svojim sljedbenicima se iskrcao iz lađe na brdu Džudij nakon potopa,
3. Junusa a.s. izbacio kit iz svojih čeljusti na obalu mora,
4. Allah dž. š. oprostio Ademu a.s. prekršaj u Džennetu,
5. Trgovačka karavana izvadila je Jusufa a.s. iz bunara u kojeg su ga bacila njegova braća,
6. Rođen je Isa a.s. a na isti dan i uklonjen sa ovoga svijeta,
7. Rođen je Ibrahim a.s.,
8. Jakubu a.s. vraćen vid (izgubljen od plača za sinom Jusufom),
9. Ejjubu a.s. vraćeno zdravlje poslije bolesti od koje mu se raspadalo tijelo,
10. Sulejman a.s. preuzeo vladarsku upravu nad Izraelcima.

Dani razočarenja su prošli. Mislim da sam načisto sa svim upitnicima, uzvičnicima i trotačkicama iznad moje glave.

Prije nego što sam pošla čestitati Božić, pročitah Ponudu i rekoh sebi kako treba da naučim da budem bolja, poradim na sebi i čestitam od srca. Pored ogromne želje da iz topline njedara uputim nešto lijepo drugima, ja to nisam mogla. Čestitka bi bila samo manir. Možda će ovo izgledati kao govor mržnje ali zaista nemam snage da ikog mrzim niti da razmišljam na taj način. Stvar je u tome što vjerujem da je Bog jedan i ako drugima istinski želim dobro onda im ne mogu pružiti podršku u nečemu što negira Njegovu jednoću. Ne mogu nikoga natjerati da vjeruje u Allaha niti očekivati da svi samo Njega obožavamo. Zato se radujemo Dženetu.

Čitajući Pitanje sama sebi sam izgledala kao čudovište. Naime, svi vjernici bi trebali da imaju zajednički jezik a moji postovi su monolingvalni. Vjerovatno jer vjerujem da je samo jedna prirodna vjera te da su ostale proizašle iz nje kao neka vrsta devijacije. Kur'an je pečat i ne prihvatam kompromise tipa Bog je isti kod svih, nije važno kako se molimo i da je jedino bitno biti dobar čovjek. Ljudske vrijednosti su važne ali je važno reći da drugog Boga osim Allaha nema. Na blogu mogu govoriti o ovome jer oni koji čitaju imaju izbor ne čitati ako im se ne sviđa. U stvarnom svijetu ja ću se ipak nasmješiti kada mi draga osoba kaže da nije religiozna ali da vjeruje u postojanje nekog vrhovnog bića i pri tome pravi kružne pokrete rukama pokušavajući pojasniti to biće.

P.S.

Zašto je tako teško reći da postoji Bog a ne neko vrhovno biće?